Šta čini cenu jeftine hrane?
Konferencija Britanskog udruženja za zoologiju[1] i
Škotskog centra za discipline o dobrobiti životinja[2],
april 2002.
Rezime
Na
ovoj konferenciji su se okupili mnogi viši zoolozi iz UK[3]
i predstavnici stočarske industrije, grupe potrošača, grupe za
dobrobit životinja i ekolozi. Svi su bili saglasni da današnja ekonomska
struktura poljoprivrede ne može adekvatno da se pozabavi najvažnijim pitanjima
za društvo: uticajem poljoprivrede na prihod farmi, sigurnošću i bezbednošću
hrane, zemljama u razvoju, dobrobiti životinja i životnom sredinom. Ova
ekonomska struktura je primarno zasnovana na konkurenciji između
proizvođača i prodavaca na malo, što dovodi do snižavanja cena hrane,
uz eksternalizaciju mnogih troškova. Ovi problemi se moraju rešiti udruživanjem
zakonske regulative, restrukturiranja tržišta i korišćenja javnih fondova.
U radionicama su formulisane i druge preporuke u oblasti istraživanja i
obrazovanja. Treba najhitnije shvatiti da je potrebna promena i razvoj vizije
onoga što se tom promenom mora postići.
Na
ovoj konferenciji dovedena je u pitanje raširena ideja da je jeftinija hrana
nedvosmisleno poželjna za potrošače. Govornici su se fokusirali na tvrdnju
da pritisak da se proizvodi jeftina hrana dovodi do mnogih negativnih
rezultata: nepouzanih prihoda farmi, pritiska na male proizvođače,
manje sigurnosti hrane, pitanja o bezbednosti hrane, gubitka konkurentnosti kod
proizvođača iz trećeg sveta, problema dobrobiti životinja i
štete po životnu sredinu. Jeftina hrana donosi druge troškove koji se ne
reflektuju u prodajnoj ceni, troškove koji su eksterni za ekonomiku
poljoprivrede. Težište na ovoj konferenciji bilo je na hrani dobijenoj od
životinja, ali mnoga pitanja mogu da se primene i na proizvodnju žitarica. U radionicama
se zatim raspravljalo o tim pitanjima i formulisane su preporuke za ono što
treba uraditi da bi se ti problemi rešili.
Kratki pregled govora koje su održali govornici (kompletni rezime u
Dodatku)
Pregled i dobrobit životinja: Majkl Eplbi
Procenat
prihoda koji ljudi troše na hranu opada već dugi niz godina, ali su znatni
eksterni troškovi proizvodnje hrane, i procenjuju se na 2,3 miliona funti
godišnje u UK. Ljudi bi uglavnom bili spremni da plate više za hranu. I zaista,
većina potrošača već plaća više nego što je potrebno tako
što kupuje specijalizovane proizvode ili polugotovu hranu. Bitna posledica
pritiska da se proizvodi jeftina hrana jeste smanjena dobrobit životinja, na
primer smanjen prostor. Pa ipak, veliki napredak u dobrobiti životinja može se
postići već uz malo povećanje cene koju plaća
potrošač. Prepreka koju treba ukloniti jeste ekonomska inertnost -
proizvođači se opiru promeni jer kupci očekuju niske cene. Ovi
kratkoročni efekti se mogu izbeći preraspodelom javnih subvencija i postepenom
promenom, iako je potrebna zaštita od uvoza iz zemalja sa čak nižim
standardima dobrobiti. Kada konkurencija utiče na pitanja koja su bitna za
društvo, odnosno životnu sredinu i dobrobit životinja, ona više ne treba da
bude jedini odlučujući činilac prilikom određivanja cena
hrane.
Perspektiva farmera u UK: Nil Katler (Neil Cutler)
Do
pada prihoda od farmi dolazi usled niskih cena robe u svetu, jakih valuta,
bolesti "ludih krava", slinavke i šapa. Globalizacija i moć
maloprodajnog sektora prete da ugroze održivost uzgajanja životinja na farmama
u UK. Ankete među potrošačima otkrivaju zabrinutost oko bezbednosti
hrane, dobrobiti životinja i životne sredine, ali najveći prioritet ima
jeftina hrana. Izdaci za hranu predstavljaju mali deo prosečnog prihoda, a
cene proizvoda u trenutku napuštanja farme pale su više nego maloprodajne cene.
Neophodno je pronaći način da najveći deo maloprodanje cene
nađe put do proizvođača. Hrana je jeftinija nego ikada. Procene
rizika se moraju doneti i primeniti na izvoz kao i na domaću hranu.
Praćenje dobrobiti životinja i ekoloških standarda predstavlja problem i
treba pronaći način plaćanja povećanih troškova za javno
dobro.
Perspektiva trećeg sveta: Endi Redfern (Andy Redfern)
Veliki
deo naše hrane potiče iz zemalja u razvoju i vrednost ove trgovine u
velikoj meri prevazilazi vrednost pomoći, ali niske cene štete privredi
ovih zemalja i znače da siromašni ostaju siromašni. Pa ipak, ako bi Indija
recimo sledećih deset godina mogla da ima rast od 4% koji je pravilno raspoređen,
to bi svima pomoglo da se uzdignu iznad granice siromaštva. Mi možemo da
plaćamo više za hranu koju jedemo. Fair trade[4]
zahteva veću jednakost u međunarodnoj trgovini i pomaže održivi
razvoj tako što marginalizovanim proizvođačima nudi primerene cene i
bolje uslove trgovine. Primerene cene su bitne, ali su bitni i drugi aspekti
trgovine kao što su pristup tržištu i dugoročna trgovinska partnerstva.
Potrošači će platiti više za hranu kojom se trguje na pošten
način, ali samo ako su troškovi u tom slučaju ograničeni: ona
mora da bude lako dostupna, mora da ima ukus kao njihova uobičajena robna
marka, a razlika u ceni mora biti manja od 20%.
Kvalitet i bezbednost hrane: Džon Gazard (John Gazzard)
Bezbednost
hrane bi trebalo da se podrazumeva, a troškovi u vezi sa bezbednošću ne bi
trebalo da predstavljaju problem. Da li sigurnost farmi i mogućnost
praćenja proizvoda pružaju ono što potrošač želi i da li to
znači sigurnu bezbednost hrane? Kvalitet je pitanje opažanja – hranljiva
vrednost, ukus, zdravstveni aspekti, proizvodni postupci, priprema i
prezentacija, moralna i društvena odgovornost, autentičnost, pozitivnost u
smislu dobrobiti, ekološki osetljivi sistemi proizvodnje. Proizvođač
ima pravo što tvrdi da sve to treba platiti, ali nemaju svi učesnici u
lancu proizvodnje hrane obavezno isti stav.
Ekološki uticaj: Džon Miln (John Milne)
Ekološki
rezultati poljoprivrede su u nekim slučajevima značajnije od
proizvodnje hrane. Međutim, često nema dovoljno znanja kako
isporučiti i odrediti cenu željenih ekoloških rezultata, zbog teškoća
države prilikom osmišljavanja odgovarajućih strategija. Današnji sistem
uzgajanja stoke stvara manje željene ekološke rezultate: više emisija u
atmosferu, pojačano oticanje hranljivih materija u vodotokove, smanjena
biološka raznovrsnost i promena strukture okoline. Treba plaćati
stručnjake koji bi obezbedili željene ekološke rezultate, kada se oni
definišu, uz pomoć prihoda od sekundarne proizvodne hrane koja pokriva
troškove proizvodnje ekološke robe. Jeftina hrana i ekološki rezultati ili
uticaji prema ovoj analizi ne moraju da budu u pozitivnoj korelaciji.
Pokrenuta pitanja
q
Što se tiče potrošača, najvažnije pitanje odnosi se
na nedostatak znanja o aspektima dobrobiti životinja u vezi sa proizvodnjom
hrane. Današnja praksa obeležavanja izaziva konfuziju, a između
potrošača i proizvođača postoji velika razlika u mišljenju.
q
Što se tiče proizvođača, smatra se da sva
zakonska regulativa koja se odnosi na dobrobit životinja ima uticaja na cenu u
smislu dodatnog kapitalnog ulaganja za objekte koji pospešuju dobrobit,
troškove rada da bi se privukli kvalitetni stočari i primenilo kvalitetno
stočarstvo i investicije u nove genetske linije. Danas se ta ravnoteža ne
postiže uz pomoć povećanog profita.
q
Na kraju, postoje mnogi programi za obezbeđivanje
kvaliteta na farmi koji obuhvataju pravilnike o dobrobiti, ali ne postoji
praćenje ovih programa.
Preporuke
q
Poboljšanje dobrobiti životinja uzgajanih na farmi treba
platiti pre oporezivanjem građana nego naplaćivanjem od
potrošača. Na ovaj način će imati koristi sve životinje uzgajane
na farmi, ne samo one koje se isporučuju na tržišne niše.
q
Treba primeniti program za unapređivanje obrazovanja o
pitanjima dobrobiti životinja svakog lica u lancu proizvodnje hrane od
stočara, proizvođača do potrošača i velikih korporacija.
q
Veća integracija u okviru lanca proizvodnje hrane
omogućila bi da dodatan prihod od proizvoda dobijenih uz veliku dobrobit
bude raspoređen na proizvođača i stočara.
Pokrenuta pitanja
q
Glavno pitanje o kojem se raspravljalo ticalo se potrebe
ostvarivanja održivih prihoda farme. Bez njih je svaki pokušaj poboljšanja
dobrobiti, kvaliteta i bezbednosti osuđen na neuspeh.
Preporuke
q
Treba da postoji veća saradnja između
proizvođača kod prerade i stavljanja proizvoda u promet. Za to je
potrebna bolja organizacija od strane proizvođača.
q
Direktnijim stavljanjem u promet do potrošača (npr. tržišne niše)
popravio bi se prihod proizvođača.
q
Trebalo bi da dođe do jačanja dijaloga između
karika u lancu od proizvođača do potrošača. Opet je potrebna
organizacija da bi se to postiglo.
q
Proizvođači bi trebalo da iskoriste svaku priliku
da potrošaču direktno saopšte činjenice. Jasno je da je to lakše
reći nego učiniti!
Postavljena pitanja
q
Uvezeni proizvodi su jeftiniji, ali nisu uvek manje bezbedni.
q
Zakonska regulativa se često smatra preteranom, pa su
potrebne objektivne analize isplativosti.
q
Neophodno je jasno definisati način merenja bezbednosti
hrane.
q
Očekuje se bezbednost, ali je kvalitet dodatna osobina
koju treba platiti.
Preporuke
q
Treba razviti apolitične metode merenja bezbednosti
hrane.
q
Treba usaglasiti zakonsku regulativu o bezbednosti hrane.
Postavljena pitanja
q
Nije dovoljno jasno šta predstavlja poželjnu životnu sredinu
i da li je javno mnjenje formirano na osnovu potpunih informacija, na primer o
genetski modifikovanoj hrani i organskom uzgajanju
q
Važna pitanja obuhvataju: nepoznate rizike usled promene
klime (ljudi na rubu egzistencije su posebno ugroženi), održavanje ekološke
biološke raznovrsnosti u smislu biljaka/životinja/ekosistema, ekološku
odgovornost, svođenje zagađenja na minimum i zaštitu potencijalno
osetljivih sistema.
q
Kako ćemo platiti ekološku dobit kada ne postoji
korelacija između stavova i ponašanja prilikom izbora hrane? Kod dileme
pomoć poljoprivredi nasuprot ekološkim ciljevima da li možemo stvoriti
jednostavan "indeks ekoloških troškova" u vezi sa poljoprivredom koji
će potrošači razumeti?
Preporuke
q
Potrebna je naučna debata o uticaju proizvodnje
životinja na životnu sredinu koja bi pružila dokaze i naglasila prioritete u
istraživanju. Ona bi obuhvatala zoologe, naučnike koji se bave životnom
sredinom, geografe i ekologe.
q
Potrebno je uskladiti suprotne ciljeve kod dileme zaštita
životne sredine nasuprot dobrobiti životinja i zaštita životne sredine nasuprot
organskog uzgajanja
Ovi
radovi su poslati u otvorenom pismu premijeru UK, gospodinu Toniju Bleru (Tony
Blair) koje su potpisali profesor Džon Miln, nekadašnji predsednik Britanskog
društva za zoologiju, gospodin Dejvid Henderson (David Henderson), sazivač
Škotskog centra za dobrobit životinja i dr. Majkl Eplbi u ime organizatora konferencije.
Kopije pisma su poslate drugim javnim ličnostima širom UK i Evropske unije
koje se bave poljoprivredom. U pismu se od premijera tražilo da iskoristi svoj
položaj u cilju nastavka procesa promene koja je preporučena u Karijevom
(Curry) izveštaju (2002), iniciranjem daljih rasprava o tome kako se u
ekonomiji poljoprivrede mogu uzeti u obzir veći problemi društva. U
raspravu bi se obavezno uključili zoolozi, farmeri, grupe potrošača i
ekolozi, kao i ekonomisti. Britansko društvo za zoologiju i Škotski centar za
dobrobit životinja su oduševljeni što bi dali doprinos tom procesu.
Policy Commission on the
Future of Farming and Food (predsedavao Sir Donald Curry) 2002 Farming and
Food: A Sustainable Future. Cabinet Office,
Dodatak: pročitani radovi
Šta
čini cenu jeftine hrane? Pregled i dobrobit životinja
Podpredsednik, Farm Animals and Sustainable
Agriculture
The Humane Society of the
Procenat
prihoda koji se troši na hranu u stalnom je opadanju. To opadanje je izazvano
javnim strategijama u korist obilnije, jeftinije hrane. Međutim, ona je
poslednjih godina uzela maha. Dalji pad cena hrane se ponekad pripisuje
pritisku koji dolazi od samih potrošača, ali bi tačnije bilo
reći da je on danas posledica konkurencije između
proizvođača i prodavaca na malo. Načelno se smatra da je pad
cena koristan, a dostupnost jeftine hrane je sama po sebi prednost, ako je
hrana hranljiva i bezbedna. Međutim, moglo bi se tvrditi i da je pritisak
za proizvođenje jeftine hrane glavni činilac mnogih negativnih
pojava: briga o kvalitetu i bezbednosti hrane, nepouzdani prihodi farmi,
pritisci na male proizvođače, gubitak konkurentnosti
proizvođača iz trećeg sveta, smanjena sigurnost hrane, problemi
sa dobrobiti životinja i ugrožavanje životne sredine. Jeftina hrana stvara
druge troškove koji se ne reflektuju u prodajnoj ceni, troškove koji su
eksterni za ekonomiju poljoprivrede. Na primer, jedna trećina
slučajeva zagađenja površinskih voda u SAD posledica je
poljoprivrede. Ovakve eksternosti su znatne. Procenjuje se da u UK iznose 2,3
miliona funti godišnje (Priti /Pretty/ i grupa autora, 2002) a u SAD 35 miliona dolara (Priti, 2000). Kažu
da hranu plaćamo tri puta: iz novčanika, preko poreza i zdravljem.
Jedan
specifičan primer ilustruje izvanredne rezultate ovog pritiska da se
proizvodi jeftina hrana. Proizvodnja mleka podrazumeva držanje krava i mnoge
druge složene procese koji utiču na radnike, lokalnu zajednicu i životnu
sredinu. Pa ipak, mleko u supermarketima je jeftinije od vode.
Neki
ljudi traže skuplju hranu jer smatraju da je bolja u smislu ukusa, hranljive
vrednosti, zdravlja, životne sredine ili dobrobiti životinja: organsku hranu,
jaja od kokošaka koje se slobodno kreću i slične proizvode.
Međutim, nije dovoljno tvrditi da će procenat tako proizvedene hrane
odgovarati procentu ljudi koju su voljni da je plate. Takvi ljudi žele da se
sva hrana proizvodi na takav način. A tako je i sa drugim ljudima. Neprikladno
je pripisati odgovornost za zaštitu životinja i životne sredine kupcima u
trenutku prodaje, kada moraju da procene druge prioritete i kada vide da ostali
kupuju jeftinije proizvode. Društvo ne opterećuje kupce svakodnevnom
odgovornošću za bezbednost ljudi koji su proizveli ono što su ovi kupili,
a ne treba ni da ih opterećuje brigom za životnu sredinu ili životinje.
Jedini slučaj kada je ovaj izbor na pravi način predočen
javnosti desio se u Švajcarskoj. Stanovnici Švajcarske su 1978. glasali na referendumu
za zabranu kaveznih baterija, čak iako su potpuno informisani da bi se
time podigle cene jaja. U nekoliko studija je pokazano da su ljudi voljni da
plate više za hranu koja je proizvedena na odgovoran način. Činjenica
da manje ljudi zapravo traži takvu hranu u prodavnicama ne negira valjanost
anketa u kojima ljudi odgovaraju kao građani a ne samo kao potrošači.
Postoji
mali procenat potrošača kojima bi teško palo da hranu plate više, ali to
nije dovoljan argument da se svima obezbedi jeftina hrana: tim ljudima se može
pomoći na drugi način. Većina ljudi bi bila spremna da hranu
plati više. I zaista, većina već plaća više nego što je
potrebno, neki kupovinom specijalizovanih proizvoda a većina kupovinom
polugotove hrane. Životni standard ne određuju samo troškovi života: na
njega utiču ne samo troškovi za hranu, već i naša uverenost da nam je
hrana dobra i da proizvodnja te hrane ne škodi životinjama, drugim ljudima i
životnoj sredini.
Ako
se posebno pozabavimo odnosom ekonomije i dobrobiti životinja, videćemo da
ima mnogo slučajeva kada će se poboljšanjem dobrobiti smanjiti
troškovi koje imaju farmeri, na primer mere za smanjenje oboljevanja i
smrtnosti. Međutim, postoje i drugi slučajevi kada bi se troškovi
povećali poboljšanjem dobrobiti, na primer povećanjem prostora za
stoku. Povećani troškovi se ponekad mogu pokriti povećanim prihodom,
dobijanjem premija za cene za proizvode za koje se vidi da imaju veze sa
velikom dobrobiti, poput jaja od kokošaka koje se slobodno kreću.
Međutim, češće je slučaj da smanjivanje troškova ima
prioritet nad poboljšanjem dobrobiti. Bitno je shvatiti da je profit koji se
ostvaruje smanjivanjem troškova kratkoročan, pošto se stalno smanjuje
zahvaljujući konkurentnosti cena. Međutim, smanjivanje nekih troškova
– uključujući i ono koje se postiže smanjivanjem prostora za
životinje – dovodi do dugoročne štete po dobrobit.
Uprkos
odnosa između troškova i dobrobiti na farmama, ispostavlja se, za divno
čudo, da se najveća poboljšanja dobrobiti životinja uzgajanih na
farmi mogu postići već i malim povećanjima cene hrane koju
plaćaju potrošači. Evo ilustracije: kapitalni troškovi proizvodnje
životinja (smeštaj i sl.) obično iznose oko 10% troškova proizvodnje.
Pretpostavimo da udvostručimo prostor i objekte predviđene za
životinje, čime se troškovi proizvodnje povećavaju za 10%, i uvedemo
nove mere kontrole bolesti po ceni koja takođe iznosi 10% prvobitne ukupne
sume. Troškovi proizvodnje se time povećavaju za 20%. Kada potrošač
kupi neki obrok u supermarketu ili restoranu, troškovi životinjskih proizvoda u
tom obroku iznose samo oko 5% njegove prodajne cene. Dakle, povećavanjem
troškova proizvodnje za 20%, uz znatno poboljšanje dobrobiti životinja i
bezbednosti hrane, cena tog obroka raste za samo 1%. Većina potrošača
ne bi čak ni primetila tu promenu i verovatno bi je prihvatili sa
odobravanjem kad bi ih neko pitao.
Primer
iz stvarnog života predstavlja zabrana odeljaka i boksova sa vezivanjem za
suprasne krmače u Ujedinjenom Kraljevstvu iz razloga dobrobiti, a koja je
stupila na snagu januara 1999. Makinerni (1998) je procenio da bi se time
povećali troškovi proizvodnje svinjetine za 5% a maloprodajne cene (koje
obuhvataju transport, pakovanje, stavljanje u promet i slično) za samo 1%.
Domaćinstva će zato možda kupovati nešto manje mesa, pa će
njihovi izdaci za hranu ostati na istom nivou ili će se vrlo malo smanjiti
(za možda 0,03%). Farmeri bi u međuvremenu trebalo da budu u stanju da
zadrže profit, pokriju povećane troškove povećanim prodajnim cenama.
Prepreka
za takvu promenu je, međutim, ono što bi se moglo nazvati ekonomska
inertnost. Proizvođači su skloni da se opiru zakonskoj regulativi -
ili pritiscima od neposrednih kupaca - da poboljšaju uslove uzgajanja životinja
jer kupci kod postojeće strukture cena i dalje očekuju niske cene.
Svako povećanje troškova proizvodnje bi dakle snosili
proizvođači i imali bi gubitke ili umanjen profit, barem na kratke
staze. Međutim, ako se ti kratkoročni efekti mogu izbeći, postepenim
promenama ili preraspodelom javnih subvencija, nova situacija sa povećanim
troškovima i povećanim prihodom od povećanih cena hrane ne mora biti
nepovoljna za proizvođače. Najveća briga je, naravno, zaštita od
uvoza hrane iz zemalja koje nemaju sličnu zakonsku regulativu. Evropska
unija (uz podršku grupa za dobrobit) traži takvu zaštitu, koja vodi računa
o standardima dobrobiti životinja, u pregovorima u Svetskoj trgovinskoj
organizaciji. Međutim, imajte na umu da proizvođači koji tvrde
da u nedostatku takve zaštite čitava ta delatnost ostaje bez posla možda
preteruju u oceni svog položaja. Danska, na primer, godinama traži više
prostora u kaveznim baterijama nego u drugim evropskim zemljama, a da ne može
da ograniči uvoz. Industrija jaja i dalje postoji, iako možda u manjem
obimu nego što bi inače bila.
Kao
što smo rekli, velika poboljšanja dobrobiti životinja uzgajanih na farmi mogla
bi se postići već uz mala povećanja cena hrane. Treba
pronaći mehanizme za postizanje tog cilja.
Opšti
zaključak glasi da konkurencija više ne treba da bude glavni
odlučujući činilac kod cena hrane, kada one utiču na
probleme koji su bitniji društvu, pre svega na probleme sa životnom sredinom i
dobrobiti životinja. Do promene neće brzo doći, ali nam je potrebna
vizija poljoprivrede u budućnosti koja će biti održiva za naše
životinje, našu životnu sredinu i nas same.
McInerney JP 1998 The economics of welfare. In
The Veterinary Interface, pp 115-132. Universities
Federation for Animal Welfare,
Pretty J 2000 The external costs of agriculture. Talk
at the
Pretty J et al 2000 An assessment of the total
external costs of
Predsednik, NFU Animal Health & Welfare Committee[6]
Kriza u poljoprivredi UK poslednjih nekoliko godina dovela je do pada
realnih prihoda u većini sektora na nivo ispod onoga za vreme recesije
tridesetih godina 20. veka. Izazvana je kombinacijom niskih cena robe u svetu,
jakom valutom i nizom epidemija kao što su bolest "ludih krava" ili
slinavka i šap, uz ogromno birokratsko opterećenje koje povećava
troškove proizvodnje hrane. Sve veća globalizacija proizvodnje hrane i
moć maloprodajnog sektora na domaćem tržištu navodi mnoge da veruju
stočarstvo u UK nije više održivo, a posledica toga je da veliki broj
ljudi napušta ovu delatnost. Na delu je dramatično restrukturiranje koje
dovodi do povećanja broja velikih farmi a i do broja malih, privremenih
jedinica, dok broj farmi srednje veličine opada.
Smatra se da današnjem sistemu pomoći poljoprivredi, CAP[7], očajnički treba reforma, i mnogi se pitaju da li poreznici
uopšte treba da subvencionišu poljoprivredu. Ovi pritisci, pored uticaja STO[8], navode na zaključak da farmeri treba da budu bliži tržištu i
prijemčiviji za potražnju potrošača.
Dakle, šta hoće potrošač? Ankete o stavovima potrošača
sugerišu da se najveći prioritet daje bezbednosti hrane, a odmah zatim
slede dobrobit životinja i tehnike koje ne štete životnoj sredini, ali u
stvarnosti izgleda da je najveći prioritet da hrana bude jeftina – zašto
bi to inače prodavcima na malo bilo glavni adut prilikom svakog oglašavanja?
Dakle, zadatak onih koji osmišljavaju strategiju treba da bude pokušaj
pomirenja ova dva činoca kako bi se stvorila održiva budućnost za
poljoprivredu UK. Da bi se to postiglo, treba odgovoriti na nekoliko osnovnih
pitanja. Prvo i možda najvažnije pitanje glasi da li nam je uopšte potrebna
strategija. Da li je ona potrebna proizvođačima hrane u UK? Ako
jeste, koji je minimalan nivo koji će u slučaju da iz nekog razloga
izvoz bude nedostupan obezbediti da na raspolaganju bude proizvodni kapacitet i
stručnost?
Ako se složimo da postoji potreba da se u ovoj zemlji proizvodi hrana,
onda je cena koju će platiti potrošači sledeći činilac koji
treba uzeti u obzir. Izdatak za hranu kao deo prosečnog prihoda opao je sa
34% 1946. na 12 % 1999. Nelogično je očekivati da potrošači
plate znatno više, negativan uticaj na ostatak privrede ako bi zaista
plaćali bio bi politički neprihvatljiv, ali treba da ispitamo da li
je moguće da ovaj procenat i dalje opadne. Međutim, cene hrane u
trenutku napuštanja farme padaju čak i bržim tempom nego maloprodajne
cene. Da bi se povećao prihod do održivog nivoa i potpomoglo plaćanje
za neke više standarde koje zahteva potrošač, neophodno je pronaći
načine da veći deo maloprodajne cene nađe put do primarnog
proizvođača.
Sve veći zahtevi za više standarde proizvodnje hrane često su
konfuzni i kontradiktorni. Prosečna proizvodnja hrane je verovatno
bezbednija nego ikad, ali na opažanje potrošača utiče svest o bolesti
"ludih krava", salmoneli, listeriji i drugim zoonotskim bolestima.
Opasnost je obično posledica hemijske kontaminacije ili zoonoza, a i jedno
i drugo se može objektivno izmeriti. Načini otkrivanja u slučaju
hemijske kontaminacije, npr. pesticidima i veterinarskim lekovima, stalno se
usavršavaju, a može se ispostaviti da je nemoguće postići potpunu
eliminaciju ovih zagađivača. Upravo procene na osnovu rizika u cilju
definisanja maksimalno prihvatljivih nivoa postaju sve važnije. Isto važi i za
zoonoze, ali tu je još potrebno definisati na kom mestu u lancu proizvodnje hrane
treba da postoji odgovornosti. Čim se postigne dogovor, na izvoz kao i na
domaću hranu mogu se primeniti isti standardi, i treba ih primeniti.
Dobrobit životinja donosi različite probleme. Iako postoje aspekti
dobrobiti, naročito zdravlje, koji se mogu pratiti kod finalnog proizvoda,
mnogo drugi se ne mogu pratiti. Ako javnost odluči da ima više standarde,
uz dodatne troškove, koji su stalno prisutni, tržište može da pruži tek deo
naknade za te troškove, pa treba pronaći drugi način plaćanja za
ova "javna dobra". To još više važi tamo gde se primenjuju viši
standardi proizvodnje.
Hrana u UK je jeftinija, raznovrsnija i bezbednija nego ikad.
Potrošači verovatno nisu voljni da plaćaju znatno više, a pritisak
globalizacije trgovine znači da farmeri moraju da budu u stanju da ostvare
veći udeo u maloprodajnoj ceni da bi stočarstvo u Britaniji bilo
održivo. To se može rešiti okretanjem finansiranju viših standarda koje javnost
zahteva. Primena istih standarda na uvezenu robu može se postići tek kada
ti standardi budu mogli da se objektivno izmere kod proizvoda za ishranu. Tamo
gde to nije moguće, kao kod aspekata dobrobiti životinja i ekoloških
standarda, povećani troškovi se moraju platiti drugim sredstvima.
Direktor međunarodnih poslova, Traidcraft
Kingsway, Gateshead, Tyne & Wear NE11 ONE
Kupci u prodavnicama skloni su da kupuju najjeftiniju hranu koja je
dostupna, a to je često skupo za farmere, naročito u zemljama u
razvoju. Veliki deo naše hrane potiče iz tih zemalja. Kafa je najvrednija
hrana kojom se trguje (a po trgovinskoj vrednosti nadmašuje je samo nafta), a i
ostale su bitne: čaj, voćni sok, kakao i banane. Ova roba se uglavnom
proizvodi van Evrope i mnoge privrede u Africi i Aziji zavise od njih. Vrednost
ove trgovine u velikoj meri nadmašuje vrednost pomoći. Ukupna vrednost
trgovine u UK iz zemalja u razvoju 1997. iznosila je 48 milijardi funti, dok su
kompanije iz UK zarađivale oko 6 milijardi funti od investicija, u odnosu
na pomoć iz UK koja iznosi oko 2 milijarde funti. Niske i nepredvidljive
cene štete privredama tih zemalja, stvarajući pritisak da se poveća
proizvodnja i izvrše promene u načinu korišćenja zemljišta. Na
"mikro" nivou siromašni ostaju siromašni, ugroženi ostaju ugroženi, a
stope priraštaja su i dalje velike i ti ljudi plaćaju cenu. Ponekad se
tvrdi da se korist u međunarodnom poslovanju mora izvlačiti
"postepeno" i da je svaki posao dobar posao, ali stvarnost nije tako
ohrabrujuća. Cena sirove kafe je u periodu od 1975. do 1993. opala za 18%,
dok su cene koje plaća potrošač porasle za 240%, a Svetska banka
procenjuje da je 96 milijardi dolara bilo "loša zarada" za sedam
vrsta osnovne robe široke potrošnje. Neodrživa trgovina znači siromaštvo i
teške odluke: politička i privredna situacija u Kolumbiji krajem
osamdesetih godina 20. veka dovela je do pojave droge koja je postala
nov izvor gotovine, a posledica je bilo širom sveta uključujući
i mesta poput Njujorka.
U Indiji ima skoro 40% siromašnih na svetu, a 500 miliona – 50%
stanovništva – nalazi se ispod granice siromaštva od 12 rupija dnevno. Ako bi
se narednih deset godina u privredi mogao postići rast od 4%, ravnomerno
raspoređen, time bi se svi uzdigli iznad granice siromaštva. Loša vest je
da je 150 miliona ljudi palo ispod granice siromaštva, iako je prosečan
rast devedesetih godina 20. veka iznosio 4%, a razlika u prihodu između
najbogatijih i najsiromašnijih se udvostručila.
Siromašni postaju još siromašniji, dok bogati plaćaju manje za više.
Moć je sve više jača u rukama nekolicine: na primer, 90% kafe
kontrolišu tri kompanije, a svaka ima veći promet nego većina
afričkih zemalja. Niko ne želi da ga smatraju nepoštenim u lokalnoj
trgovini, ali u međunarodnoj trgovini niko ne može da vidi šta se dešava.
Moraćemo da platimo više za hranu koju konzumiramo.
Fair Trade je trgovinska partnerska organizacija, zasnovano na dijalogu,
otvorenosti i poštovanju, koje traži veću jednakost u međunarodnoj
trgovini. Daje doprinos održivom razvoju tako što nudi bolje uslove trgovanja
marginalizovanim proizvođačima i radnicima, naročito na jugu, i
garantuje njihova prava. Strateški cilj Fair Tradea jeste: namerno raditi sa
marginalizovanim proizvođačima i radnicima kako bi im se pomoglo da
iz ugroženog položaja krenu ka sigurnosti i ekonomskoj samodovoljnosti,
ojačati proizvođače i radnike kao aktere u njihovim sopstvenim
organizacijama, aktivno igrati veću ulogu na globalnoj sceni u cilju
postizanja veće jednakosti u međunarodnoj trgovini.
Dakle, šta je primerena cena? To su troškovi održive proizvodnje. Na
primer, Traidcraft za kilogram kafe plaća minimalno 1,26 dolara, što je
otprilike jednako troškovima proizvodnje u Kostariki. Primerene cene čine
važan deo Fair Tradea, ali bitni su i drugi aspekti trgovine kao što su:
pristup finansijama pre izvoza, povećanje stručnosti i kapaciteta,
kvalitetna obuka, pristup tržištu, dugovečnost trgovinskih veza.
Proizvođači u zemljama u razvoju mogu biti u lošijem položaju zbog
drugih činilaca kao što je nametanje standarda u vezi sa hranom od strane
zemalja uvoznica. Na primer, mnogim zemljama u razvoju bi bilo veoma teško da
se pridržavaju nove fitosanitarne zakonske regulative koja se odnosi na med,
uključujući i sve uslove za dobijanje sertifikata. Pitaju se da li je
potrošač kod ovih standarda zaista na prvom mestu ili oni predstavljaju
uvođenje protekcionizma "na mala vrata".
Iskustvo Traidcrafta je da će potrošači platiti više za hranu
kojom se pošteno trguje, ali samo ako su troškovi toga ograničeni: hrana
mora biti visokokvalitetna, lako dostupna i sa obeležena da bi mogli da je
prepoznaju, mora da ima ukus kao njihova uobičajena robna marka, a razlika
u ceni mora biti manja od 20%. Činjenica da će potrošači
plaćati više predstavlja dobru vest za održivi razvoj, ali težak zadatak
za marketing.
Kvalitet i bezbednost hrane
ADAS Consulting Ltd
Roehead, Mill Lane, Cranham,
Maloprodajna cena – cena
koju zapravo plaća potrošač – ne reflektuje uvek nivo troškova koji
su obuhvaćeni proizvodnjom. Jedan od prvih u nizu ciljeva Agencije za
prehrambene standarde bio je određivanje cilja da bi se ostvarilo
smanjenje pojave bolesti koje se prenose hranom za 20% do 2006. Nedavna studija
koju je sprovelo Udruženje potrošača pokazala je skuplji
"vrhunski" proizvodi iz supermarketa ne garantuju uvek da proizvod
ima bolji ukus od "standardnog" asortimana.
Ova tri komentara su deo
veoma žive debate o hrani i u njima se prepliću pitanja troškova,
bezbednosti i kvaliteta, ali gde su tu potrošač i primarni
proizvođač? Da li postoji opšti ili zajednički stav, ili postoji
vrlo različita perspektiva sa dva suprotna kraja lanca proizvodnje hrane?
Bezbednost
hrane bi trebalo da se podrazumeva, a troškovi u vezi sa bezbednošću ne bi
trebalo da predstavljaju problem. Nebezbedna hrana nije rešenje. Međutim,
potrebno je shvatiti šta se podrazumeva pod bezbednošću hrane.
Najčešći odgovor je trovanje hranom, ali ova oblast je šira i
složenija. Fizički i hemijski zagađivači su važni koliko i
mikrobiološki zagađivači. Greške u kontroli bezbednosti hrane odmah
dospevaju na naslovne strane novina.
Industrija
UK je ušla u eru sigurnosti farmi i mogućnosti praćenja proizvoda,
delimično zbog opasnosti koju predstavlja bolest "ludih krava" i
drugih problema, i nastaviće tim putem. Da li potrošači žele baš to,
da li se time aktivno demonstrira bezbednost hrane u trenutku proizvodnje i da
li se isto može reći za uvezene proizvode koji se dalje prerađuju?
Sve su to pitanja koja treba razmotriti kada se govori o troškovima u vezi sa
bezbednošću hrane.
Kod
kvaliteta je reč o – opažanju? Znanje i očekivanja potrošača
predstavljaju velike promenljive, ali šta prosečan potrošač
podrazumeva pod kvalitetom? Da li se kvalitet odnosi na hranljivu vrednost,
ukus, zdravstvene aspekte, proizvodne postupke, pripremu i prezentaciju,
moralnu i društvenu odgovornost, autentičnost, pozitivnost u smislu
dobrobiti, ekološki osetljive sisteme proizvodnje i slično? Primarni
proizvođač će s pravom trvditi da treba platiti cenu nekih ili
možda svih ovih aspekata, ali da li svi učesnici u lancu proizvodnje hrane
misle tako?
Direktor, Macaulay Land Use Research Institute
Craigiebuckler, Aberden, AB15 8QH
Za
proizvodnju hrane koja ima ekonomsku vrednost u poljoprivrednim sistemima
koriste se zemlja, oprema, mineralno gorivo i ljudski resursi. Stvaraju se i
društveni i ekonomski rezultati čija se vrednost ne može lako
kvantifikovati. Ti ekološki rezultati eventualno mogu biti štetni ili korisni.
Primer ovih rezultati je ispuštanje metana, ugljen-dioksida i amonijaka u atmosferu,
oticanje hranljivih materija i drugih jedinjenja u vodotokove, jačanje
biološke raznovrsnosti i formiranje okoline. Nezgodno je što se ovi rezultati
često nazivaju uticajima i što se smatra da su negativne prirode. Može se
tvrditi da su ovi rezultati u nekim slučajevima podjednako značajni
ili značajniji za proizvodnju hrane. Stavovi društva se okreću od
iskorišćavanja resursa ka obrascu održivog razvoja, a to znači
promenu u ocenjivanju proizvodnje hrane i njenu kasniju ekonomsku i društvenu
koristi, u vezi sa ekološkim rezultatima.
Najveći
problem je sprovođenje ovog obrasca u praksu. To je delimično zato
što društvo još uvek menja svoj stav o obrascu održivog razvoja. Delimično
je i zato što društvu teško da vrednuje ekološke rezultate poput čistog
vazduha, vode određenog kvaliteta, ekosistema sa određenim nivoom
biološke raznovrsnosti i raznovrsnu okolinu. Isto tako, često ima
pogrešnog ili nedovoljnog znanja o tome kako osmisliti poljoprivredne
ekosisteme da bi se dobili željeni ekološki rezultati i koliko će koštati
njihovo stvaranje ili održavanje. Otuda teškoće da države osmisle
delotvorne strategije i stvore plodno zemljište koje je posledica te strategije
da bi se grupe koje vrše pritisak pitale kakvih dokaza ima kojim bi se potkrepio
njihov slučaj. Ove teškoće su najvidljivije u razvijenom svetu, a UK
je najbolji primer za to. Kao primer gorenavedenih problema koristi se studija
slučaja sistema uzgajanja stoke sa intenzivnim upravljanjem u UK.
Ima
nekoliko zaključaka koji se mogu izvući iz ove studije. Današnji
sistemi uzgajanja stoke proizvode ne baš poželjne ekološke rezultate jer su
postali specijalizovaniji. Dovode do nepoželjnih emisija u atmosferu,
pojačanog oticanje hranljivih materija u vodotokove, smanjene
raznovrsnosti biljaka i s tim u vezi smanjenu biološku raznovrsnost i promenu
strukture okoline. Stvaranje većih količina poželjnih ekoloških
rezultata ne mora brzo da se desi, njihovu proizvodnju u nekim slučajevima
prati znatna neizvesnost, pa zato mogu biti skupi za održavanje.
Tvrdi
se da obim potencijalnog korišćenja resursa zemljišta u cilju ostvarivanja
višestrukih ciljeva u proizvodnji hrane kao primarnom cilju treba ponovo
razmotriti zajedno sa ekološkim ciljevima, barem u nekim delovima UK, što jeste
primarni cilj. Treba platiti stručnjake koji bi takve ciljeve, kada se
definišu, potpomogli prihodom od sekundarne proizvodnje hrane, čime bi se
pokrili troškovi proizvodnje ekološke robe. Jeftina hrana i ekološki rezultati
ili uticaji prema ovoj analizi ne moraju da budu u pozitivnoj korelaciji.
[1] The British Society of Animal Science – prim. prev.
[2] The Scottish Centre for Animal Welfare Sciences – prim. prev.
[3] Ujedinjeno Kraljevstvo – prim. prev.
[4] Poštena trgovina (organizovan pokret koji zagovara plaćanje primerene cene, kao i socijalne i ekološke standarde u oblasti proizvodnje raznih vrsta robe) – prim. prev.
[5] Životinje uzgajane na farmi i održiva poljoprivreda, Humano udruženje Sjedinjenih Država – prim. prev.
[6] Komisija za zdravlje i dobrobit životinja
Nacionalno udruženja farmera (za Englesku i Vels) – prim. prev.
[7] Common Agricultural Policy (Jedinstvena poljoprivredna politika) – prim. prev.
[8] Svetska trgovinska organizacija – prim. prev.