Patnja životinja: Da li je reč o strahu, bolu ili
fizičkom stresu?
Apstrakt:
Patnju mogu
izazvati i strah i bol. Eksperimenti prilikom ispitivanja bola moraju se tako
napraviti da promenljiva straha razdvoji od promenljive bola. Neki
istraživači tvrde da postoji jasna granična linija između
životinja koje osećaju bol i pate, i životinja koje to ne čine. Ti
argumenti se zasnivaju na pretpostavci da je sposobnost patnje povezana sa
veličinom i složenošću mozga, odn. da životinje sa malim mozgom
osećaju manje bola i verovatno manje pate od životinja sa većim i
složenijim mozgom. Ovim radom se opovrgavaju te tvrdnje i potkrepljuje ideja da
su svi hijerarhijski nivoi nervnog sistema izgrađeni na osnovu istih
funkcionalnih principa. Sposobnost životinje da pati od bola može se dovesti u
vezu sa količinom asocijativne neuronske mreže koja povezuje supkortikalne
strukture sa višim nivoima nervnog sistema. Logičan kriterijum za procenu
patnje izazvane bolom jeste da li životinja aktivno traži ublažavanje bola. Mi
tvrdimo da životinje koje štite povređene delove dela, ograničavaju
svoju aktivnost kada su bolesne ili same uzimaju opijate ili lekove koji ne
sadrže opijate jesu u stanju da pate od bola. Neki istraživači tvrde da se
mnogi sisari nalaze u "sivoj zoni" kada je reč o patnji
izazvanoj bolom. Mi tvrdimo da "sivu zonu" koja nije dovoljno
poznata, bol, mogu predstavljati samo ribe, vodozemci i gmizavci, ali oni mogu
patiti od straha jer će izbegavati mesto gde im se desilo nešto
neprijatno.
Strah za razliku
od bola funkcioniše u primitivnijoj supkortikalnoj mreži mozga. Kada se
odstrani korteks, životinja više neće patiti od bola, ali još uvek može da
stekne uslovnu reakciju na strah. Na osnovu konsultovanja literature pokazalo
se da se aktiviranjem prefrontalnog korteksa javlja tendencija pojačanog
opažanja bola, ali se smanjuju reakcije na strah. Strah je izuzetno neprijatan
i verovatno izaziva patnju kod svih kičmenjaka, a moguće i kod
beskičmenjaka kao što je hobotnica koja ima veoma razvijen nervni sistem.
Za opažanje bola potrebno je više viših asocijativnih mreža nego za reakciju na
strah. Dakle, kada se ide ka nižim granama filogenetskog stabla verovatno
postoje životinje koje pate od straha ali od bola.
Treba izvršiti
eksperimente kako bi se utvrdilo da li će niži kičmenjaci na isti
način tražiti lek za ublažavanje bola kao i toplokrvne životinje.
UVOD:
Prilikom
proučavanja patnje treba praviti razliku između bola i straha. I bol
i strah su krajnje neprijatni, a mehanizmi bola i straha se razlikuju. Iz sopstvenog
iskustva verovatno znate da ste bili u situaciji kada ste osećali bol bez
straha, i obrnuto. Na primer, kada sam bila u srednjoj školi, avion kojim sam
putovala morao je prinudno da sleti. U toj situaciji sam osećala strah ali
ne i bol. Ubod u nožni prst će izazvati bol ali ne i strah. Postoje
situacije kada možemo osetiti i strah i bol kao što je saobraćajna
nesreća.
Dugo se tvrdilo
da je sposobnost osećanja bola i patnje povezana sa veličinom i
strukturom životinjskog mozga. Igo /Iggo/ (1984) je tvrdio da iako životinje
imaju slične moždane strukture, veličina tih struktura se može
dovesti u vezu sa sposobnošću osećanja bola. Pacov bi u tom smislu
manje patio nego mačka a mačka manje nego pas. Mi se sa tim ne slažemo.
Bermond /Bermond/ (1997) je nedavno izneo ideju da životinja mora da ima veoma
razvijen prefrontalni korteks i desni neokorteks. U tom smislu, patnju mogu
osetiti samo ljudi, viši primati i možda delfini. U ovom radu se navode dokazi
koji opovrgavaju te tvrdnje i daju se predlozi za objektivniji pristup
određivanju kriterijuma koji se koriste prilikom ocene da li je neka
životinja u stanju da pati. I dok Bermond (1997) smatra da su mnogi sisari u
"sivoj zoni" kada je reč o patnji izazvanoj bolom, mi tvrdimo da
"sivu zonu" shvatanja patnje izazvane bolom mogu činiti samo
ribe, vodozemci i neki gmizavci, ali da svi kičmenjaci mogu patiti od
straha.
Iako su
naučnici intenzivno proučavali i locirali vrste neurona koji prenose
bolne stimuluse do mozga (Šort /Short/ i Poznak /Poznak/, 1992; Vol /Wall/ i
Melzak /Melzack/, 1994), relativno malo se raspravljalo o tome kako se signali
interpretiraju u višim asocijativnim oblastima kore velikog mozga i
emocionalnim mrežama limbičkog sistema. Hevner (Heavner, 1992) je, na
primer, sačinio prikaz ranih radova Lezera /Loeser/ i Bleka /Black/ (1975)
o pet nivoa bola. Ovaj prikaz sadrži kratak opis donja tri nivoa, sa svim označenim nociceptivnim mrežama
ispod korteksa. Nocicepcija predstavlja fiziološku reakciju na bolan stimulus i
ne obuhvata najviše delove mozga i sam bol. Oko mreže koja je obuhvaćena u
tri niža nivoa postoji velika saglasnost, međutim, na četvrtom i
petom nivou ove tabele nalaze se upitnici jer je pitanje kako limbički
sistem i neokorteks reaguju na signale bola. Odavno je poznato da je za potpunu
patnju potreban očuvan korteks. Vulf (Woolf, 1983) je u svojim studijama
neurologije nocicepcije odstranjivao korteks pacovima kako bi
"predupredio" problem patnje izazvane bolom. Čak ni danas se ne
zna tačno kako više asocijativne oblasti u mozgu interpretiraju
subkortikalni input. Postoji dokaz kod ljudi da je prilikom patnje izazvane
bolom angažovan prefrontalni korteks (Friman /Freeman/ i Vots /Watts/, 1950;
Smit /Smith/ i Bojd /Boyd/, 1991; Rejnvil /Rainville/ i grupa autora 1997;
Fulbrajt /Fulbright/ i grupa autora, 2001). Kod humanih pacijenata sa
hroničnim bolom hiperaktivan je prefrontalni korteks (Apkarian /Apkarian/
i grupa autora, 2001). Prefrontalni korteks je u velikoj meri povezan sa supkortikalnim
strukturama kao što je amigdala, i ima uzajamne veze sa parijetalnim,
okcipitalnim i temporalnim korteksom (Smit /Smith/ i Džonides /Jonides/, 1999; Ledu /LeDoux,
1996). Amigdala je blisko povezana sa procesuiranjem straha (Rogan /Rogan/ i Ledu
/LeDoux/, 1996; Medina /Medina/ i grupa autora, 2002; Ledu, 1996). Strah se
obrađuje u supkortikalnim mrežama, a amigdala je centar za strah.
Oštećenjem amigdale blokiraće se i stečena i nestečena
reakcija na strah (Dejvis /Davis/, 1992). Povredom amigdale smanjiće se
osećajnost i nastaće efekat smirivanja i kod pacova i kod mačaka
(Kembl /Kemble/ i grupa autora, 1984). Stimulacijom amigdale povećaće
se nivo kortikosterona (hormona stresa) u krvi i kod mačaka i kod pacova
(Mateson /Matheson/ i grupa autora, 1971. i Redgejt /Redgate/ i Faringer
/Fahringer/, 1973). Uslovljavanje straha se odigrava u supkortikalnoj mreži i
može se javiti kod životinje kojoj je odstranjen korteks (Medina i grupa
autora, 2002). Da bi životinja asocijativno povezala određeno mesto sa
neprijatnim stimulusom, hipokampus treba da bude očuvan (Rogan i Ledu,
1996). Da bi se kod životinje ugasila uslovna reakcija na strah ili se ona
odučila od nje, potreban je prefrontalni korteks (Rogan i Ledu, 1996).
Nekoliko studija pokazuje da kod ljudi dolazi do napada panike ili
posttraumatskih flešbekova kada je smanjena aktivnost korteksa (Viljareal
/Villareal/ i King /King/, 2001, Fišer /Fisher/ i grupa autora 1998). Frontalni
kortekst i kod sisara i kod ljudi smanjuje reakcije na stimuluse koji izazivaju
strah, ali povećava patnju izazvanu bolom. Strah, za razliku od bola,
deluje u nižem, primitivnijem moždanom sistemu. Prefrontalni korteks, koji
predstavlja najrazvijeniju regiju mozga, pomaže da životinja kontroliše svoje
reakcije na stimuluse koji izazivaju strah, ali pojačava opažanje bola. On
ima suprotno dejstvo na bol u odnosu na strah.
Postavlja se
pitanje koliko je potrebno mreža koje povezuju supkortikalne i više
asocijativne oblasti da bi životinja patila od bola? Da napravimo analogiju,
ogromna literatura o bolu nam objašnjava kako funkcionišu telefonske linije i
oprema u centrali, ali nam ne objašnjava kako korteks neke životinje
interpretira tu informaciju. Sve to istraživanje o "vodovima" i
"telefonskim centralama" nam ne govori da li životinja pati. Nakon
kratakog prikaza viših asocijativnih oblasti u mozgu sisara sledi razmatranje
mogućih načina sticanja uvida u subjektivno iskustvo samog bola koje
Smit i Bojd (1991) definišu kao "svesno osećajno iskustvo bola koje
zahvata nervne puteve najviših delova mozga i cerebruma". Biće i
diskusije o strahu i patnji.
Već
decenijama se zna da postoje putevi koji povezuju prefrontalne i supkortikalne
regije mozga. Kod ljudi je poznato da prefrontalni korteks kontroliše izvršne
funkcije i dugo se smatralo da je to
najkasnije nastala struktura u mozgu (Krasnegor /Krasnegor/ i grupa autora,
1997). Njegove dve glavne funkcije su selektivna pažnja i izvršavanje zadataka
(Smit i Džonides, 1999). Danas postoji saglasnost da prefrontalni korteks
posreduje između izvršnih funkcija koje obuhvataju napredne više mentalne
procese, kao što su usmeravanje pažnje, pristupanje raznim memorijskim
sistemima, koordinisanje senzornih i motornih informacija i promena
emocionalnih stanja (Krasnegor i grupa autora, 1997). Prefrontalni korteks kod
ljudi mora biti očuvan kako bi se osetili emocionalni osećaji u vezi
sa bolom (Friman i Vots, 1950). Međutim, neurobiolozi su dugo smatrali da
je prefrontalni korteks najnovija tekovina evolucije i da je neobično
velik kod ljudi. Najnovija dostignuća u proučavanju prefrontalnog
korteksa ne nude opravdanje za takve tvrdnje. Džerison /Jerison/ (1997) je
izvršio formalnu analizu sličnosti i razlika između vrsta i navodi
dokaz da prefrontalni korteks predstavlja drevni deo mozga sisara, da je kod
svih sisara veoma slične strukture i da ima u osnovi slične funkcije.
Procenat frontalnog korteksa u odnosu na ostatak mozga iznosi 29% kod ljudi,
17% kod šimpanze, 7% kod psa i 3% kod mačke (Brodman /Broadman/m 1912,
Faster /Fuster/, 1980). Iako mačke imaju manje frontalnog korteksa nego
pas, protivili bismo se tvrdnji da mačke manje pate od bola nego psi, ili
da pacovi manje pate od mačaka. Mačke verovatno imaju dovoljnu mrežu
frontalnog korteksa da bi imale minimum potreban da u potpunosti osete patnju.
Na kraju krajeva,
računar je u stanju da obradi tekst ili nije sposoban. Ne može
obrađivati tekst do pola. Džerison (1997) uz pomoć analogije
između evolutivnog scenarija i računara tvrdi: "Ako osnovni
računar ima dovoljan kapacitet za obradu teksta, a potrebno je aktivirati
program kompjuterski potpomognutog dizajna (CAD), njegova neophodna adaptacija
obuhvata povećanje kapaciteta obrade, proširenje koje obuhvata više memorije
za pohranjivanje informacija i dodatan prostor za pohranjivanje niza naredbi u
programu CAD". Kada je reč o veličini, prefrontalni korteks kod
ljudi je veoma velik, ali nije neproporcionalno velik. Drugim rečima, što
mozak postaje veći i složeniji, za to je potrebno više mreže koje mogu
povezivati i spajati inpute iz mnogo različitih delova mozga. Mali mozak
zahteva manje složenu "kontrolnu sobu" nego veći mozak.
U naučnoj
literaturi bilo je polemike o evoluciji prefrontalnog korteksa. Neke
nesuglasice su možda posledica razlika u definisanju prefrontalnog korteksta.
Vud (Wood) i Grafman (Grafman, 2003) imaju odličnu mapu prefrontalnog
korteksa i njegovih veza sa drugim delovima mozga. Ventromedijalni prefrontalni
korteks je star ako se posmatra sa evolutivnog stanovišta. Ima direktnu vezu sa
amigdalom (centrom za emocije). Dorzalno-lateralni frontalni korteks se razvio
kasnije, i on integriše inpute iz mnogih delova mozga, i omogućava
životinji da se upušta u apstraktnije ponašanje. On preko primitivnijeg
ventromedijalnog prefrontalnog korteksa prima emocionalne informacije (Vud i
Grafman, 2003).
Neki
naučnici smatraju da dorzalno-lateralni prefrontalni korteks predstavlja
"pravi" prefrontalni korteks.
Opserviranje
pacijenata kojima je urađena frontala lobotomija pružilo je prve dokaze da
je u opažanju bola angažovan frontalni korteks. Lobotomija se pre pronalaska
psihotropika primenjivala u lečenju shizofrenije, manične depresije i
ublažavanju hroničnog bola kod nepsihijatrijskih pacijenata.
Psihohirurgija (lobotomija) se vršila tako što bi se prefrontalni korteks
odvajao od ostatka mozga. Psihohirurgija je početkom ovog veka bila gruba,
a odstranjivao se ceo prefrontalni korteks (Friman i Vots, 1950). Godine 1946.
uveden je metod odstranjivanja samo frontalnih delova prefrontalnog korteksa
(Friman i Vots, 1950). Ovaj postupak po imenu cingulotomija se i danas koristi
u lečenju nepodnošljivog bola kod nekih pacijenata sa karcinomom (Svit
/Sweet/, 1982). Cingulotomija je efikasnija i ima manje nuspojava nego
klasična lobotomija.
Pacijenti koji su
patili od hroničnog bola ili depresije često bi posle lobotomije
ponovo stekli sposobnost normalnog funkcionisanja i sačuvali opštu
inteligenciju, ali bi potpuno izgubili emocionalnu dubinu i osećanja
(Friman i Vots, 1950; Folc /Foltz/ i Vajt /White/, 1962; Hart /Hurt/ i
Balijantin /Balliantine/, 1974). Njihovo emocionalno iskustvo je nakon
oštećenja prefrontalnog korteksa prilično umanjeno, a najveće
posledice bile su kod pacijenata sa najvećim oblastima prefrontalnog
korteksa koje su razdvojene. Međutim, pacijenti kojima je urađena
lobotomija zadržali bi normalne reflekse na bol i odmakli bi se kad bi im lekar
dodirivao povređeni deo tela. Njima se "nije svideo trenutni bol, ali
su bili ravnodušni prema bolu koji je posledica bolesti" (Friman i Vots,
1950). Pacijent bi vikao kada bi lekar dodirivao osetljiv deo tela, ali bi se
sledećeg trenutka smešio kada bi prestao bolan dodir. Izgledalo je da su
im bihevioralne reakcije nepovezane. Pacijenti kojima je urađena
lobotomija bi osećali bol, ali ne bi imali emocionalni osećaj bola.
Reakcija pacijenta na bolan medicinski zahvat u potpunosti se odvijala u
sadašnjosti. Kao da više nisu imali strah od bola.
Nedavno
istraživanje bola kod ljudi pokazuje da blago bolni stimulus na ruci izaziva
dotok krvi u frontalni korteks (Smit i Bojd, 1991), a studija snimanja PET
skenerom Rejnvila i grupe autora (1997) pružila je direktne eksperimentalne
dokaze kojima se prefrontalni korteks povezivao sa emocionalnom komponentom
bola. Primenom hipnotičkih sugestija i za smanjenje i za povećanje
osećaja bola, u prednjem cingularnom korteksu uočene su znatne
promene aktivnosti izazvane bolom. To se podudara sa kliničkim zapažanjima
kod pacijenata kojima je urađena lobotomija. Novija studija hroničnog
bola koji izaziva dugoročnu patnju pokazala je da je povećana
aktivnostu u frontalnom korteksu (Apkorian i grupa autora, 2001). Fulbrajt i
grupa autora (2001) su otkrili da se bol i osnovni čulni input
obrađuju i različitim delovima mozga. Izuzetno hladna voda kao
stimulus aktivira prednji cingularni korteks, a umereno hladna voda aktivira
samo senzorne oblasti.
Ispitivanja
povreda kod pacova ukazuju da frontalni korteks ima slične funkcije kod
glodara i kod ljudi. Povredama frontalnog korteksa pacova umanjuju se
fleksibilnost ponašanja i organizacija ponašanja tipičnog za tu vrstu
(Kolb /Kolb/ i Tis /Tees/, 1990). Povrede frontalnog korteksa i kod ljudi i kod
pacova dovode do nepovezanog i fragmentarnog ponašanja (Friman i Vots, 1950,
Kolb i Tis, 1990). Čak i mali frontalni korteks u mozgu pacova obavlja
iste funkcije kao i kod sisara sa složenijim mozgom (Kolb i Tis, 1990). Dakle,
vrlo je verovatno da frontalni korteks kod pacova učestvuje u opažanju
bola na sličan način kao i kod ljudi.
Iako postoji
izvesna nepouzdanost kada je reč o ocenjivanju subjektivnih iskustava kao
što su bol i patnja kod sisara, određeni kriterijumi mogu da omoguće
uvid u ovaj problem. Na primer, kada životinja pokazuje zaštitničko
ponašanje prema povređenom delu tela, kao što je hramanje nakon povrede
noge, odbijanje hrane zbog povrede abdomena ili aktivno traženje sredstva za
ublažavanje bola tako što guta analgetike sa opijatom i bez opijata, takve reakcije
mogu da ukažu da je u pitanju nešto složenije od prostog refleksa. Svi sisari
štite deo tela nakon povrede. Psi, mačke, pacovi i konji hramlju i
izbegavaju opterećivanje povređenog ekstremiteta. I živina po
podsecanju kljuna počinje da štiti taj deo tela od bola, pa će manje
kljucati (Dankan /Duncan/ i grupa autora, 1989, Džentl /Gentle/ i grupa autora,
1991). Zaštita od bola se javlja čak i kad je ekstremitet strukturalno
zdrav i sposoban za opterećivanje. Neko bi tvrdio da u pitanju nije ništa
složeno nego prosto učenje i asocijativno povezivanje neutralnih i opasnih
stimulusa. Međutim, Kolpert (Colpaert) i grupa autora (1980, 1982)
izvršili su niz vrlo bitnih eksperimenata koji su pokazali da će pacovi sa
hroničnom upalom zglobova piti vodu koja sadrži analgetik umesto rastvora
šećera koji se više sviđao kontrolnoj grupi pacova. Uzimanje
analgetika fentanila usledilo je nakon pojave artritisa koji je izazvan
Mycobacterium butyicum koja je data vakcinom (Kolpert i grupa autora, 2001).
Ova studija jasno pokazuje da pacovi piju lek da bi ublažili bol a ne zbog
nagrade koju bi takvo ponašanje donosilo. To što pacovi biraju vodu koja sadrži
analgetik koja je verovatno imala loš ukus u poređenju sa izuzetno ukusnim
rastvorom šećera pokazuje da se primena sredstva za ublažavanje bola na
sebi može uzeti kao dokaz da pacovi osećaju bol i pate slično
ljudima. Kada se nekoj osobi odstrani frontalni korteks, ona i dalje traži
aspirin protiv bolova, ali više ne traži narkotike poput morfina (Friman i
Vots, 1950). Pacijenti imaju neprijatan osećaj koji se ublažava aspirinom,
ali više ne traže morfin. Činjenica da životinje reaguju na morfin i druge
opijate ukazuje da one imaju nešto što nedostaje pacijentima kojima je
urađena lobotomija. Potreba za morfinom je nestala nakon lobotomije.
Sposobnost
učenja složenih veza izgleda da je preduslov za pojavu patnje "nalik
ljudskoj" kod drugih sisara. Izgleda da čak i najmanji sisari imaju
potrebnu asocijativnu mrežu za učenje složenih veza. Holand /Holland/ i
Straub /Straub/ (1979) su injekcijom litijum-hlorida izazvali bolest kod pacova
nakon što su ovi pojeli jednu vrstu hrane koju su prethodno naučili da
asociraju sa jednim zvukom. Pacovi su se kasnije mnogo sporije približavale
osobi koja ih hrani nakon što bi čuli taj zvuk nego pacovi koji su se
razboleli bez asocijacije na hranu. Izgleda da je taj zvuk podsetio pacove na
hranu, koja ih je zatim podsetila da su bolesni. Iako je teško interpretirati
dokaze da životinje poseduju znanje, to je vrlo bitno prilikom razmatranja
kriterijuma patnje. Pacovi su u eksperimentima Kolperta i grupe autora (1980,
1982, 2001) morali "znati" da će im biti bolje ako piju vodu,
čak i ako rastvor analgetika nije bio ukusan.
Kada su životinje
suočene sa produženim uzrocima stresa, obrazac nervne i hormonske
aktivnosti dovodi do raznih fizioloških promena koje životinji pomažu da se
adaptira. Psihološki stres koji predstavlja stres od straha mora se prilikom
ocene kriterijuma patnje smatrati podjednako bitnim kao i patnja izazvana
bolom. Bejtson (Bateson) i Bredšo (Bradshaw, 1997) proučavali su
fiziološke efekte kod ulovljenog jelena i otkrili da je jelen gonjen psima bio
izložen većem fiziološkom stresu nego jelen koji nije gonjen i kojeg su
ubili profesionalni lovci. U studiji se navodi da su krv i mišići jelena
bili oštećeni, ali su autori zapostavili potpuniju raspravu o šteti
izazvanoj fiziološkim stresom. Nivo kortizola kod jelena gonjenog psima bio je
vrlo visok, a autori nijednom nisu pomenuli reč strah. Beringer (Beringer)
i grupa autora (1996) otkrili su da 12% belorepih jelena uhvaćenih mrežom
ugine u roku od 26 dana. Stres izazvan strahom je izuzetno neprijatan, a
izlaganje životinje jakom stresu izazvanom strahom je vrlo štetno po njenu
dobrobit (Grendin /Grandin/, 1997)
Grendinova (1997)
i Bejtson (1991) naglašavaju značaj razdvajanja stresa izazvanog strahom
od fizičkog stresa kao što je napor od trčanja ili pregrejavanje.
Strah ima veliku moć da nadjača bol kod kokošaka. Rad Džentla i Kora
(1955) pokazuje da će kokoška koja se štitila od bola držanjem noge uvis
prestati to da čini kada se smesti u novi prostor koji deluje
zastrašujuće. Kada se koriste električni šokovi kao neprijatan
stimulus za goveda, efekti straha se ne mogu odvojiti od bola. Kada se divlja goveda
koja nisu navikla na tretman drže u uređaju za fiksiranje prilikom
žigosanja, stres od straha izazvan fiksiranjem podići će im nivo
kortizola skoro kao i žigosanje vrelim gvožđem (Lej /Lay/ i grupa autora,
1992a, 1992b). Bol od žigosanja kod pitomih goveda koja na fiksiranje ne
reaguju sa strahom verovatno je glavni deo patnje životinja jer će
žigosanje znatno više podići nivo kortizola nego fiksiranje. Dresiranjem
životinje da dobrovoljno pristane na fiksiranje gotovo može da se eliminiše ili
u velikoj meri smanji stres izazvano strahom straha (Filips /Phillips/ i grupa
autora, 1998; Grendin i Dising /Deesing/, 1998; Boasi /Boissy/ 1998; Ledu,
1994).
Istraživanja na
ljudima i majmunima ukazuju da će stari primitivni sistem straha
funkcionisati nezavisno do prefrontalnog korteksa, a od prefrontalnog korteksa
zavise složeniji osećaji kao što su anksioznost ili zabrinutost.
Oštećenjem amigdale kod majmuna smanjiće se njegova reakcija na
stimulus koji izaziva neuslovljen strah poput zmije, ali to oštećenje ima
malo uticaja na bihevioralne i fiziološke reakcije koje karakterišu vatreni
temperament (Kalin /Kalin/ i grupa autora, 2001). Međutim, veći
prednji cingularni deo se kod ljudi dovodi u vezu sa većom
anksioznošćui i zabrinutošću (Pužol /Pujol/ i grupa autora, 2002). Dakle,
prednji cingularni deo frontalnog korteksa možda ima dvostruku ulogu jer pomaže
da se isključe primitivne reakcije na strah, ali može povećati
složeniju opštu anksioznost.
Drugo autorovo
zapažanje na temu zaštite od bola kod konja jeste primer ponašanja u vezi sa
hroničnim bolom koje definitivno nije izazvano strahom. Kada se konju
stavljaju potkovice, ekseri se ukucavaju u neosetljiv zid kopita. Postoji
granica dokle se ekseri mogu ukucavati bez problema, ali ekser ponekad može da
prodre u osetljivo tkivo. Kada dođe do toga, može se desiti da konj
reaguje ili ne reaguje. Reakcija zavisi od toga da li ekser prodire u osetljivo
tkivo. To je kao razlika između malog ivera i velikog ivera koji vam se
nalazi ispod nokta. Tada se može desiti da osećate ili ne osećate
bol, ali ta zona se za dvadeset četiri sata inficira i počinje da
boli. Konj normalno hoda odmah po potkivanju i nema zaštite kopita od bola.
Infekcija se javlja sutradan i konj počinje da hramlje. To se može desiti
dok mirno pase. Kako apsces raste, hramanje se povećava. Pošto apsces
počinje da izaziva bol dvadeset četiri sata nakon potkivanja,
reakcija konja nije posledica straha. Ovo je primer prave zaštite od bola koje
nije refleksno. Pošto se bol javlja sutradan, konj ga neće asocirati sa potkivanjem.
Konj reaguje na bol a ne na strah. Ova reakcija nije prosto refleksna poput
naglog sklanjanja ruke sa vrele ringle. Kako se noga bude oporavljala, konj
će sve manje hramati. On ima gradiranu reakciju na bol. Kod refleksa
postoji tendencija da bude sve ili ništa. Do refleksa ili dođe ili ne
dođe.
Patnja kod
gmizavaca i ptica:
Pošto smo
pročitali brojne članke o anatomiji frontalnog korteksa kod
toplokrvnih životinja, počeli smo da verujemo da pacovi, mačke, psi,
konji i goveda mogu da pate od dugotrajnog bola koji predstavlja pravi bol.
Činjenica da će pacovi koji pate od hroničnog bola aktivno
tražiti analgetike predstavlja uverljiv dokaz patnje, ili ozbiljne
neprijatnosti. A ptice, gmizavci i ribe? Istraživanja na kokoškama sa
podsečenim kljunom pokazuju da se one nakon ove procedure štite od bola i
da će manje jesti. Kokoške sa podsečenim kljunom nerado koriste
kljun. Ponekad se na ivici kljuna po zarastanju stvara neurom. Neuromi kod
ljudi mogu izazvati bol (Džentl i grupa autora, 1990). Kokoške sa neuromima
manje kljucaju kada se hrane (Džentl i grupa autora, 1990). Slažemo se da
će sisari počev od pacova, mačaka i pasa osetiti sličan
stepen patnje kada ih podvrgavamo bolnim postupcima. Međutim, vrlo je
verovatno da ptice drugačije osećaju bol. Noviji rad Džentla (1997)
pokazuje da će kokoške sa odstranjenim delom mozga i dalje štititi noge u
koje je ubrizgana supstanca koja izaziva bol. Rezultati navode na
zaključak da se bol od hroničnog artritisa kod kokošaka formira u moždanom
stablu. Međutim, ukoliko se kokoški podreže kljun i odstrani frontalna
oblast mozga, nema zaštite od bola i drugog ponašanja u vezi sa bolom. Ali
ukoliko se kljun podreže šest dana nakon odstranjivanja frontalne oblasti,
kokoške i dalje štite kljun od bola (Džentl i grupa autora, 1997). Izgleda da
kokoške nisu u stanju da istovremeno procesuiraju dva osećaja. Kokoške
mogu da pate od hroničnog bola kada nisu uznemirene, ali kad su uznemirene
ili uplašene, njihov bol prestaje, pa mogu da obraćaju pažnju samo na
strah (Džentl i Kor, 1995). Ranije ponašanje i motivisanost kokošaka obolelih
od artritisa da uzimaju hranu mogu sasvim da potisnu ponašanje kojim se one
prilagođavaju bolu (Džentl i Kor, 1995; Vajli /Wylie/ i Džentl, 1998).
Ćurke sa degenerativnim poremećajima kuka smanjuju spontanu aktivnost
i seksualnu aktivnost (Dankan /Duncan/ i grupa autora, 1991). Autori
zaključuju da različiti sistemi ptičjeg mozga mogu biti slabije
integrisani nego kod viših sisara. Ptica možda funkcioniše "jednokanalno",
pa u svakom trenutku upravlja samo po jednim sistemom. Ptica bi verovatno
patila da joj funkcioniše kanal bola ili straha.
Da li gmizavci
ili vodozemci pate od bola? Istraživanja pokazuju da nervni sistem vodozemaca
reaguje na analgetike. Vodozemci će reagovati na bolan stimulus na koži.
Različite vrste analgetika će umanjiti tu reakciju (Stivens /Stevens/
i grupa autora, 1994; Stivens i grupa autora, 2001). Da li je to prava patnja
izazvana bolom ili je samo refleks poput dodirivanja vrele ringle? Da li gmizavci
i vodozemci štite deo tela od bola ili traže analgetike? Treba istražiti obe
ove oblasti. U daljem tekstu se mogu naći podaci koji predstavljaju
zapažanja koja mogu dati smernice budućin istraživanjima. Iz razgovora sa
stručnjacima za gmizavce saznajemo da se može desiti da gmizavci štite deo
tela od bola ili da ga ne štite. Frendova (Friend, 1998, lična
komunikacija) navodi da će se iguane u hodu oslanjati na teško
povređenu nogu i da neće pokušavati da smanje opterećenje na
povređeni ekstremitet. Iguane fizički mogu da podignu nogu kako bi je
zaštitile, ali one to ne čine. Gušteri reaguju na opasne stimuluse koji
mogu izazvati akutni bol, ali mogu imati slabu reakciju na povrede koje bi
izazvale dugotrajan bol. Međutim, Frendova (1998) je uporno tvrdila da
gmizavci osećaju bol, ali kada smo razgovarale o zaštitničkom
ponašanju prema povređenom delu tela i hroničnom bolu, ona je
izjavila: "Nikada nisam razmišljala o tome". Iz razgovora sa doktorom
Frederikom Frajom (Frederick Fry), veterinarom za gmizavce Univerziteta u
Kaliforniji, saznaje se da kod drugih gmizavaca postoje znaci zaštite od bola.
Kornjača sa ranom u ustima neće uzimati hranu, a ako ima ranu na
prstu – neće hodati. Ovo verovatno predstavlja pravu zaštitu od bola.
Zmije sa povredom usta mogu da odbijaju hranu ili da leže na leđima kako
bi izbegle bol. Kornjača sa apscesom u glavi će odbijati hranu.
Uzimanje hrane se nastavlja nedugo po zaceljivanju apscesa. Čak se i ribe
štite od bola. Doktor Stiv Kestin (Steve Kestin) sa Univerziteta u Bristolu
tvrdi da će riba sa upalom creva smanjiti aktivnost. To se možda može
objasniti slabošću koju izaziva bolest. Međutim, riba će
normalno plivati kada je love mrežom. Doktor Kestin kaže i da će riba
izbegavati mesto na kojem je bila uhvaćena na udicu ili pretrpela udar
struje. Rejkover (Rakover, 1979) navodi da riba lako može da nauči da
izbegava neprijatan stimulus koji izaziva strah tako što će pobeći od
njega. U ovakvim situacijama je nemoguće razdvojiti strah od bola.
Osećaj straha je vrlo neprijatan, a dovođenje životinje u situacije u
kojima će biti izuzetno preplašene bilo bi veoma štetno po njenu dobrobit.
Istraživanje Lin
Snedon (Lynne Sneddon) na Institutu Roslin ukazuje da se kod riba javlja pravo
ponašanje koje je u vezi sa bolom. Kod riba kojima je u usne ubrizgana
sirćetna kiselina bilo je više slučajeva ponašanja u vezi sa bolom
kao što je trljanje usana o šljunak i stene nego u kontrolnoj grupi kojoj je
ubrizgan fiziološki rastvor. Nije bilo razlika kada je reč o plivanju kao
aktivnosti. Primenom morfina smanjeno je ponašanje u vezi sa bolom.
Autor
zaključuje da ponašanje u vezi sa bolom nije predstavljalo proste reflekse
(Snedon, 2003). Snedon i grupa autora tvrde da receptori za bol kod riba imaju
iste osobine kao i receptori kod sisara. Kod riba se javljalo i ponašanje u
vezi sa pravim bolom. Ribama kojima je ubrizgana sirćetna kiselina bilo je
potrebno znatno više vremena da počnu da uzimaju hranu nego kontrolnoj
grupi kojoj je ubrizgan fiziološki rastvor. Ova ispitivanja ukazuju da kod riba
treba razmotriti obezbeđivanje prihvatljivog stepena dobrobiti davanjem
sredstava za ublažavanje bola.
U ovoj
odličnoj istraživačkoj studiji odvojena je promenljiva bola od
promenljive straha tako što je postojala kontrolna grupa kojoj je ubrizgan
fiziološki rastvor. Potrebna su nova ispitivanja dugotrajnog hroničnog
bola.
Ispitivanje
ponašanja kojim se štiti od bola kod različitih životinja može pomoći
u odvajanju promenljive stresa i straha od promenljive bola. Ponašanje kojim se
štiti od bola i reakcije na hroničan bol kod sisara zbog etičnosti
treba ispitivati u terenskim uslovima ili na veterinarskim klinikama.
Pojedinačni slučajevi se mogu posmatrati kada ljudi dovedu svoje
životinje. Time bi se izbeglo namerno izlaganje životinja hroničnom
dugotrajnom bolu. Dodatna saznanja mogu se dobiti na osnovu pažljivog
posmatranja bolnih stanja kod dovedenih životinja i domaćih životinja
podvrgnutih rutinskim bolnim postupcima u stočarstvu. Zaštitu od bola treba
ispitivati uz pomoć video-kamere kada životinja nije uznemirena. Mnoge
životinje, naročito vrste koje mogu postati plen kao što su goveda i
konji, prekidaju zaštitu od bola kada im preti opasnost ili kada su uznemirene.
Potreba da se pobegne grabljivcu nadjačava potrebu da se spreči dalje
povređivanje povređenog ekstremiteta. Ovakvo ponašanje smo nedavno
uočili kod bika kojeg su beskrvno kastrirali. Kada ne bi bio svestan da ga
posmatramo, legao bi na stranu i stenjao. Čim bi je video, skočio bi
i ponašao se kao da ga ništa ne boli sve dok ne bismo otišli.
Reakcije na
analgetike:
Sisari i ptice
ograničavaju svoje ponašanje u cilju zaštite od bola kada im se daju
lekovi protiv bolova. Bol će ublažiti i lekovi sa narkoticima i bez njih.
I Kestin i Fraj su primetili da morfin ublažava bol kod gmizavaca i riba.
Kestin (1994) je naveo da će se davanjem morfina direktno u mozak zlatne
ribice oslabiti njene reakcije na elektrošok. Da li je to posledica ublaženog
bola ili sedacije? To je teško pitanje. Doktor Fraj tvrdi da će se
davanjem morfina kod gmizavaca promeniti ponašanje životinje, ali je rekao da
je to subjektivno. On nije čuo da postoje formalni eksperimenti.
Zaključci:
Pregled
literature o razvoju frontalnog korteksa omogućava nam da zaključimo
da svi sisari, uključujući i pacove, imaju dovoljno razvijen
prefrontalni korteks i da mogu da pate od bola. Patnju izazvanu bolom kod ptica
i gmizavaca koji imaju analogne strukture frontalnog režnja i funkcije
(Notenbom /Nottenbohm/, 1977, Džerison, 1997) verovatnije nadjačava strah,
ali oni izgleda pate od bola, naročito od hroničnog bola. Zaista je
neophodno izvršiti još eksperimenata s ciljem da se utvrdi da li će
različite životinje aktivno tražiti analgetik. Posmatranja pacijenata
kojima je urađena lobotomija navode na zaključak da možda ima razlika
kada se traže analgetici sa opijatima i bez njih. Na pticama, vodozemcima,
gmizavcima i ribama treba uraditi eksperimente slične Kolpertovim i grupe
autora (1980, 1982, 2001) i sa analgeticima sa opioidima i sa analgeticima bez
opioida. Treba sprovesti još neka ispitivanja ponašanja koje za cilj ima
zaštitu od bola kao što je hramanje koje traje satima ili danima nakon povrede
kako bi se odvojile promenljive reakcija na bol od promenljive reakcija na
strah ili refleksa. Trebalo bi koristiti video-kamere da bi se životinje mogle
posmatrati kada nema ljudi da bi se sprečilo da strah zamaskira zaštitu od
bola. Ponašanje sa ciljem da se životinja zaštiti od bola kao što je hramanje
izazvano bolom lako se proučava jer nije izazvano drugim neprijatnim
osećajem poput mučnine, vrtoglavice ili slabosti zbog bolesti.
Izgleda da se zaštita od pravog bola javlja kod nekih gmizavaca i riba, ali je
potrebno izvršiti još ispitivanja. Konačno treba sprovesti istraživanja
patnje izazvane bolom kod riba i gmizavaca. Da li bi "lobotomija"
riba i gmizavaca uticala na njihovu reakciju na bolne stimuluse ili traženje
analgetika? Prilikom ove operacije trebalo bi onesposobiti delove mozga koji su
analogni frontalnom korteksu (Ehteler /Echteler/ i Zajdel /Saidel/, 1981), a da
se ne eliminišu osnovne sposobnosti učenja i interakcije sa životnom
sredinom.
Autori
pretpostavljaju da će neka životinja patiti od bola ukoliko ima dovoljno
mreža koje spajaju signale bola sa strukturama koje učestvuju u
osećajima. Čak i kad bi naučna istraživanja dokazala da neki
gmizavci ili ribe osećaju bol na način sličan pacijentima kojima
je urađena lobotomija, i dalje bi moralo da se izbegava njihovo izlaganje
stimulusima koji izazivaju strah. Stimulusi koji izazivaju strah su vrlo
neprijatni i ribe će ih izbegavati. Strah je stari primitivni osećaj,
pa autori pretpostavljaju da strah može izazvati više patnje kako se ide ka
nižim granama filogenetskog stabla nego bol. Na primer, može se desiti da riba
ima oslabljenu percepciju bola, ali da u velikoj meri može da pati od straha. I
dok bi pas u velikoj meri patio i od bola i od straha, kokoška bi u velikoj
meri mogla da pati ili od bola ili od straha u zavisnosti od situacije. Mi
tvrdimo da verovatno postoji određena minimalna količina
asocijativnih mreža između mreža koje obrađuju osećaj i korteksa
koje su potrebne da bi neka životinja patila od bola, a još manje asocijativnih
mreža je potrebno da bi patila od straha. Smatramo da životinje koje pokazuju ponašanje
sa ciljem ostvarivanja zaštite od pravog bola i aktivno traže analgetik
poseduju taj potrebni minimum. Može se izvesti analogija sa računarima. I
najjeftiniji lični računar i super-računar mogu mogu da
obrađuju tekst. Oba računara to podjednako dobro rade, ali digitron
ne može da obrađuje tekst. Životinja koja ima prefrontalne funkcije na
nivou "digitrona" možda manje pati od bola nego životinja sa nivoom
"računara". Izgleda da se kokoška razlikuje od sisara. Verovatno
u potpunosti pati od bola kada je neuznemirena, ali strah ili motivisanost da
uzimaju hranu lako nadjačavaju bol. U njenim malim asocijativnim mrežama
verovatno se može obraditi samo po jedan osećaj.