Ja ne razumem
čisto apstraktne ideje koje se zasnivaju samo na jeziku jer bolujem od
autizma. Da bih razumela neku reč, moram da stvorim sliku u glavi i
definišem reči uz pomoć konkretnih primera. Kada zamislim sintagmu
"kupiti automobil", odmah stvorim slike ranijih iskustava sa
kupovinom automobila. Ne razumem neke čisto filozofske tvrdnje jer ne mogu
da ih vizualizujem.
Temi životinje
kao svojina pristupiću na vrlo konkretan način koji se više zasniva
na neuronauci umesto na filozofskim idejama. Pre svega, životinja ne razume
apstraktne ideje kao što je biti svojina ili nesvojina. Ona će osetiti
životnu sredinu kojim ljudi mogu da manipulišu na štetu ili dobrobit životinja.
Studentski rad na koji sam najviše mogla da se pozovem je rad Alena Jensija
(Allen Yancy) na temu "Veterinari i slučaj protiv statusa
ličnosti za životinje". Jensi tvrdi da "iako se životinje
trenutno smatraju svojinom, zakonom im se garantuju neka prava".
Da bismo
diskutovali da li životinje treba ili ne treba da budu svojina, prvo moram na
konkretan način da definišem šta znači reč svojina. Svoju
diskusiju ću ograničiti na američki pravni sistem i kulturu.
Kada posedujem nešto kao svojinu, imam pravo da uradim nešto s tim. Ako imam
kravu ili šrafciger, mogu da ih prodam, poklonim, uništim, da eksperimentišem
na njima, da ih pojedem, stavim ih u testament, profitiram od njih ili da ih
koristim u poslu. Imam pravo i da kupim još jednu kravu ili još jedan
šrafciger. Na primer, imam pravo da zakoljem kravu ili da uništim šrafciger pod
šramparskom mašinom. Mogla bih čak i da pojedem šrafciger, iako to
zvuči apsurdno, ako ga sameljem i pretvorim u vrlo sitan prah. I kravu i
šrafciger mogu da koristim u poslu i mogu da ih stavim u testament. Imam pravo
da genetski modifikujem goveda selektivnim ukrštanjem, a šrafciger mogu
izmeniti tako što mu obojim dršku zelenom bojom.
Međutim, i
američki zakoni i naša kultura strogo ograničavaju ono što mogu da
učinim sa kravom, ali ne ograničavaju ono što mogu da učinim sa
šrafcigerom. Mogli bi da me kazne za krivično delo zloupotrebe životinja
ako bih kravu ubola šrafcigerom u oko, ali ne bi bilo nikakve kazne za
komadanje šrafcigera i njegovo postepeno uništavanje udarcima čekića.
Između krava
i šrafcigera postoji fundamentalna razlika. Krave osećaju bol a šrafcigeri
ne. Imam pravo da ubijem kravu radi hrane, ali se ona mora ubiti na način
koji ne izaziva bol. Zahvaljujući satima provedenim u posmatranju
ponašanja goveda u klanicama i tovilištima shvatila sam da goveda ne razumeju
da će biti zaklana. Ona se u toku tretmana ponašaju na isti način i u
klanici i u uklještenju u tovilištu. Kad bi znala da će stradati, u toku
tretmana u klanici bila bi uzbuđenija i uznemirenija (Grendin, 2001).
Recenzent ovog
rada me je zamolio da razmotrim mogućnost da se zapažanje da je ponašanje
životinja isto na obe lokacije odnosi na stečenu bespomoćnost. To
nije stečena bespomoćnost jer goveda i u klanici i u tovilištu
ponekad aktivno pokušavaju da preskoče ograde ili pobegne od ljudi. Do
aktivnih pokušaja bekstva češće dolazi kada se na govedima primenjuju
električne palice. Na ponašanje goveda mnogo više utiče kako se ljudi
ponašaju prema njima nego mesto na kojem je došlo do takvog tretmana.
I izmerene
vrednosti kortizola ukazuju da je nivo stresa sličan i u klanici i pri
tretmanu u uklještenju u tovilištu. Prikaz ovih ispitivanja se nalazi u radu
Grendinove (1997). Kad bi goveda znala da će stradati, logično bi
bilo pretpostaviti da bi nivo kortizola bio mnogo veći u klanici. Iako
krava predstavlja svojinu, američki zakoni i kultura nalažu da na
određeni način budem odgovorna prema kravi, a prema šrafcigeru nisam
moralno odgovorna. Ako kravu tučem ili izgladnjujem, mogu me optužiti i
kazniti za zloupotrebu životinja. Ovi zakoni su takvi da sprečavaju patnju
životinja. Prema zakonima o zaštiti eksperimentalnih životinja neophodno je da
se one drže u društvenim grupama kako bi imali društvo pripadnika svoje vrste.
Kako naučnici stiču sve više saznanja o ponašanju životinja, potrebne
su dodatne mere zaštite. Od mene se ne traži da u kutiji za alat držim dva
šrafcigera da bi mogli da se druže sa ostalim šrafcigerima.
Krava je zakonski
zaštićena, što nije slučaj sa šrafcigerom. Te zakonske mere zaštite
važe samo za žive životinje koje imaju dobro razvijen nervni sistem.
Naučnici su pokazali da životinje poput sisara i ptica osećaju bol
slično ljudima. Insekti, virusi i mikrobi nisu u stanju da osećaju
bol ili da pate. Potrebno je još istraživanja kako bi se utvrdilo da li ribe i
vodozemci osećaju bol. Dosadašnja istraživanja pokazuju da oni
osećaju strah. Strah je vrlo neprijatan i životinje treba zaštititi od
situacija koje izazivaju veliki strah. Strah će izazvati veliko
povećanje nivoa hormona stresa. I životinjama kao što su psi treba
obogatiti životnu sredinu. Melzak (1954) i Berns (Burns, 1955) otkrili su da su
štenci koji su držani u jednostavnim štenarama postali preterano razdražljivi i
da su imali patološke rezultate EKG-a koji su ukazivali na izuzetno
uzbuđenje.
Kada se
proučava struktura mozga i nervnog sistema, nema jasne linije koja
razdvaja ljude i više sisare kao što su šimpanze, psi ili krave.
Proučavanje genoma je pokazalo da ljudi i miševi imaju mnoge
zajedničke gene (Ganter /Gunter/ i Dand /Dhand/, 2002). Od 30 do 40%
sveukupnih gena kod sisara učestvuje u razvoju i funkcijama nervnog
sistema. Osnovni oblik nervnog sistema i neuronskih mehanizama koji
obrađuju strah i bol slični su kod ljudi i drugih sisara (Rogan i
Ledu, 1996). Kolpert i grupa autora (2001) naveli su da će pacovi sami
sebi dati lekove protiv bolova kako bi ublažili bol u zglobovima
zahvaćenim artritisom. I bol i strah izazivaju patnju. S većom
složenošću nervnog sistema i mozga povećavaju se potrebe životinja za
dobrobiti i postaju složenije, ali su osnovne mere zaštite dobrobiti neophodne
svim životinjama koje imaju dovoljno složen nervni sistem da pate ili od bola
ili od straha. Životinje sa složenim mozgom imaju i veće socijalne potrebe
i potrebu za većim obogaćivanjem životne sredine.
Logika me
upućuje u dva smera. Ljudskim bebama se pruža potpuna zaštita čak i
ako su kognitivne sposobnosti novorođenčeta manje od sposobnosti
odrasle domaće životinje. Zaštita im se pruža zato što će odrasti i
razviti se u ljude. Mentalno zaostalo dete i krava mogu imati iste kognitivne
sposobnosti. Kravu mogu prodati ili ubiti, ali to ne smem da uradim sa
zaostalim detetom. Zašto bi zaostalo dete ili ljudsko novorođenče
uživali veću zaštitu od krave? Jedan od razloga glasi da dete pripada
našoj vrsti, a mi štitimo pripadnike svoje vrste. Čak ni lavovi
obično ne jedu lavove za večeru. Dalja diskusija o argumentima za ili
protiv "vrstizma" nije predmet ovog članka. Ali smatram da,
biološki gledano, postoji instinkt da se zaštite pripadnici svoje vrste.
Krave su zakonom
zaštićene od bola i patnje, ali su zakonski manje zaštićene od
zaostalog deteta. Za ubistvo ili prodaju zaostalog deteta poslali bi me u
zatvor, i na njemu ne bih smela da sprovedem invazivno istraživanje. Ljudska
deca zakonski gledano ne predstavljaju svojinu. Glavna razlika između
svojine i nesvojine je, zakonski gledano, u tome što ono što posedujem mogu
kupiti, izmeniti, prodati, pokloniti ili uništiti.
Danas se vlasnici
pasa u mestu Boulder (Boulder) u Koloradu nazivaju "čuvari", ali
ti "čuvari" pasa i dalje imaju ista vlasnička prava. I
dalje mogu, zakonski gledano, da prodaju ili ubiju svoje pse. Promenom naziva
vlasnika pasa u čuvare može se pomoći da se promene stavovi ljudi
prema psima, ali su oni, po zakonu, i dalje svojina. Njihova dobrobit se i
dalje može popraviti čak i ako su i dalje svojina, ako se promene stavovi
ljudi. Promenom stavova prema životinjama u velikoj meri se može popraviti
način ophođenja ljudi prema životinjama. Hemsvort (Hemsworth) i grupa
autora (1989) sprovodili su ispitivanja koja su pokazala da su se ljudi bolje
odnosili prema domaćim životinjama i da su se svinje manje plašile ljudi
kada su oni imali pozitivne stavove prema njima.
U okviru logike
navedene u prethodnom tekstu mogu tvrditi da životinje mogu biti svojina, a da
još uvek uživaju u visokom standardu dobrobiti. Međutim, ja ću i dalje
uporno tvrditi da su životinjama potrebne razne mere zaštite jer one nisu
stvari poput šrafcigera. Ako se krene ka gornjim granama filogenetskog stabla
životinjskih vrsta, mora se povećati zaštita od patnje. Šimpanzama bi bilo
potrebno više zaštite i različite vrste zaštite za razliku od žaba kako
bismo bili sigurni da neće patiti. Šimpanze imaju složeniji mozak od žaba
i bogat društveni život. Što je složenost nervnog sistema veća, životinji
je potrebna sve veća zaštita od društva kako bismo bili sigurni da
neće patiti od bola, straha ili nedostatka stimulacije životne sredine ili
socijalne stimulacije. Pošto filogenetsko stablo nije linearno, grana se na
razne strane od manje složenih nervnih sistema do složenijih. Komparativna
fiziologija i psihologija su pokazale da postoji široka lepeza složenosti
nervnog sistema. Što je složenost veća, u glavi životinje se formira mozak
koji je sve složeniji. Različite životinje se mogu rangirati prema
složenosti mozga. Na primer, rangiranje od manje složenih do složenih bi
izgledalo ovako: školjke, jastozi, ribe, ptice, miševi, pacovi, primati,
šimpanze i ljudi. Postoje životinje čiji je nervni sistem gotovo isti kao
kod pasa i svinja. I pacovi i šimpanze treba da imaju istu zaštitu od bola i
straha, ali šimpanzi će možda biti potrebna dodatna zaštita koja joj
obezbedila odgovarajuću socijalnu stimulaciju. Šimpanze imaju veću
potrebu za socijalnom stimulacijom i stimulacijom životne sredine nego pacovi,
ali nova istraživanja ukazuju da je čak i miševima potrebna socijalna
stimulacija kako bi se sprečilo patološko stereotipno ponašanje (Bohenon
/Bohannon/, 2002). Pacovu verovatno odgovara jednostavno obogaćenje
životne sredine poput materijala koji će kopati i nekoliko stepenica, ali
šimpanzi treba mnogo više.
Ako se vratimo u
doba evolucije, postoji tačka kada organizam nema dovoljan kapacitet
nervnog sistema da bi osećao strah ili bol. Mreže u mozgu koje
obrađuju strah su primitivnije od mreža koje obrađuju bol. Na primer,
ribe osećaju strah, ali njihova percepcija može biti ograničena.
Zaštita im je potrebna da možda primarno umanje strah. Treba sprovesti
istraživanja da bi se utvrdilo koje su to tačke u hijerarhiji složenosti
nervnog sistema kada dolazi do gubitka svesnog opažanja bola i opažanja straha.
Opažanje bola će verovatno prestati na višim nivoima složenosti nervnog
sistema nego opažanje straha. Kako se ka višim granama filogenetskog stablg i
raste složenost nervnog sistema, životinje će osim zaštite od bola i
straha imati i druge potrebe kao što su socijalna interakcija. Moj osnovni
princip glasi da razvoj nervnog sistema predstavlja glavnu odrednicu potreba
životinja za dobrobiti.
Životinje nisu
stvari, ali verovatno postoji tačka kada treba da prestane zakonska
zaštita nekog organizma od bola i straha. Na osnovu znanja iz neuronauke
prilično sam sigurna da ostrigama, virusima gripa i bakterijama nije
potrebna zakonska zaštita koja bi ljude sprečavala da budu okrutni jer im
nanose bol ili izazivaju strah. Mislim da je smešno zastupati prava ostriga.
Ključna
stvar je da li životinja ima dovoljno složen nervni sistem da oseća bol i
strah i da zapravo pati? Prosti refleksi nisu pouzdani pokazatelji patnje.
Odstranjivanjem korteksa mozga refleksi ostaju očuvani i životinja bez tog
dela mozga neće osećati bol (Vulf, 1983). Da bi životinja patila, ona
mora da ima dovoljno asocijativnih mreža u mozgu koje obrađuju bol ili
strah. O tome se diskutuje u prikazu koji je uradila Grendinova (2002).
Jasno mi je da
inteligentne životinje poput slonova imaju osećaje koji su složeniji od
bola ili straha. Njima će biti potrebna drugačija zakonska zaštita
nego životinjama sa jednostavnijim nervnim sistemima. Stepen zaštite i
obogaćenja životne sredine i socijalnog obogaćenja koji će biti
potrebni nekoj životinji zavisiće od nivoa složenosti njenog nervnog
sistema. Ključna stvar je razvoj mozga, a za donošenje odluka o zaštiti
riba ili glista potrebna su nova istraživanja. Ribe verovatno osećaju
strah, a gliste su verovatno suviše primitivne da bi patile.
Svojina
predstavlja pravni termin i ideju zasnovanu na jeziku koju životinje ne
razumeju u potpunosti. Majmuni imaju osećaj posedovanja neke stvari (Kamer
/Kummer/ i Kords /Cords/, 1991). Čak će i porodični pas zarežati
ako pokušate da mu uzmete kost. Životinje štite i svoju teritoriju i svoju
hranu. Jednostavno rečeno, životinje imaju osećaj da im pripadaju
određena mesta ili određena hrana. Međutim, životinje ne
razumeju da i same mogu biti svojina ljudskog bića. Svojina je pravni
termin i ideja zasnovana na jeziku koja vlasniku svojine daje određena
prava po zakonu nad fizičkim posedom i izvan njega. Na primer,
osiguravajuće društvo će platiti ako mi ukradu šampionskog bika.
Prodajom bika mogu i da promenim vlasništvo. Životinje zaslužuju istu zaštitu
od društva bilo da su svojina ili nesvojina. Kako mogu da opravdam konzumiranje
mesa ako kažem da životinje zaslužuju istu zaštitu bilo da su svojina ili
nesvojina? Goveda koja sam pojela uopšte ne bi bila živa da ih nisam odgajila.
Recenzent zastupa i stanovište da to ne opravdava njihovo konzumiranje zato što
to zahteva još goveda i još odgajanja. Smatram da je držanje više goveda
opravdano pod uslovom da vodimo računa o njihovoj dobrobiti. Ozbiljno
mislim da domaćim životinjama dugujemo pristojan život i mi ćemo prvi
priznati da treba menjati neke aspekte stočarstva. Ako bih se u potpunosti
složila sa ovim recenzentom, krajnji ishod ove izjave bilo bi dozvoliti da
životinje izumru da ne bi patile. Ne bih želela da se to desi. Da ironija bude
veća, vlasništvo nad životinjama iz afričkih ravnica može motivisati
lokalno stanovništvo da o njima vodi računa i poboljša njihovu dobrobit.
Postoji još jedan
problem vrednosti različitih životinja i biljaka. Diskusija pomenuta u
prethodnom tekstu odnosi se samo na dobrobit i zaštitu od bola, patnje i
dosade. Ona ne implicira da su primitivniji živi organizmi kao što su ostrige
ili insekti manje vredni od životinja sa složenijim nervnim sistemima i
društvenim životom. Biološka i genetska raznovrsnost biljnog i životinjskog
sveta je veoma vredna. Važno je sačuvati organizme koji nisu u stanju da
pate. Vrsta je izgubljena kada se istrebi. Da bih formalno definisala ovu
tvrdnju, navešću konkretne definicije vrednosti i kako se ona razlikuje od
svojine. Primeri vrednosti u životinjskom sistemu bile bi pčele koje
oprašuju cvetove, gliste koje održavaju ekosistem tla, vrsta koja izumre možda
je mogla da obezbedi lek za rak, prirodni ekosistemi su predivni, a genetska
informacija svih vrsta je vredna. Naše društvo ima i zakone koji štite biljke i
životinje od istrebljivanja. Ova ideja vrednosti je u mnogim slučajevima
iznad prava svojine. Nemam pravo da u potpunosti uništim jedinstveno stanište
divljači čak i ako sam vlasnik zemlje.
Da
zaključimo, životinje mogu biti svojina, a da je njihova dobrobit i dalje obezbeđena mnogim zakonima i
drugim vidovima zaštite. Promena u idejama zasnovanim na jeziku poput svojine
životinjama znači samo ukoliko promene u retorici nateraju ljude da se
bolje odnose prema životinjama. Retorika me ne zanima osim ako ne dovede do
konkretnih promena na mestima gde životinje žive. Čitavog života radim i
dajem konkretne doprinose u smislu poboljšanja na ovom polju.